RADETINA
Lokacija
Od Cazina Kula Radetina je udaljena 4 km. Kula Radetina se nalazi na strmom i nepristupačnom uzvišenju sjeverozapadno od Cazina, između sela Ćoralići i Gornja Koprivna. Ispod Kule se nalazi pećina i vjerovatno se ranije u Kulu ulazilo kroz pećinu iz koje izvire potok Radetina.
Povijesni pregled
Područje Cazina bilo je naseljeno u prethistorijskom vremenu, o čemu svjedoče ostaci raznih predmeta od ilovače, kamena, bronze i željeza koji su pronađeni na lokalitetima Čungar, Gradina, Selište i dr. Kako se u okolici Bihaća u VIII vijeku p.n.e. naseljavaju Japodi, pretpostavlja se da su oni bili prisutni i na području Cazina. Početkom nove ere, na cazinsko područje naseljavaju se Rimljani. U historijskim izvorima Cazin se spominje od 1522. godine, kada su Osmanlije osvojile Knin i kada Cazin postaje sjedište kninskih biskupa. Neko vrijeme je Cazin držao Petar Keglević, koji je 1535. godine, po kraljevoj naredbi, predao Cazin na upravljanje novom biskupu kninskom, kanoniku Petru od Ripča, za čijeg su stolovanja u Cazinu, 1539. godine, Osmanlije zauzele grad.
Od 1553. godine Cazin je imao krajišku posadu. U julu 1576. godine, pod komandom Ferhad-paše, Osmanlije su zauzele Cazin i Bužim. Već 1577. godine u gradu je bila osmanska posada od 50 konjanika i 150 pješaka (Lopašić, 1943, 132). Sljedeće godine je Ferhad-paša bez borbe predao Cazin generalu Ivanu Ferenbergu, ali ga je iste godine opet, i to definitivno, zauzeo Ferhad-paša Sokolović (Lopašić, 120-123, Kreševljaković, 1953, 32).
Osmanlije su od 1584. godine radile na utvrđivanju cazinskog grada. U to vrijeme cazinski grad je bio jedan od najutvrđenijih gradova na granici između dvaju carstava. Oko 1570. godine osnovan je Kamengradski kadiluk u okviru Bosanskog sandžaka za nahije u porječju Sane i njemu je pripao i grad Cazin (Šabanović, 1982, 175,181).
Prema ugovoru o granicama između osmanskih posjeda u Krajini i susjednoj Hrvatskoj 1625. godine, u svim gradovima koje su držale Osmanlije u Krajini, a među njima i u Cazinu, nalazile su se vojne posade (Lopašić, 1943, 31).
U XVIII vijeku Cazin je bio u sastavu Ostrožačke kapetanije i nije imao svog dizdara. U XIX vijeku grad Cazin je pripadao, unutar Bosanskog pašaluka, bihaćkom kajmakamluku (okrugu), a mudirluku (kotaru) Cazin ili Ostrožac (Šabanović, 1982, 233).
Kula Gračanica, Kula Radetina i Kula Bišovac nalazile su se u trokutu i imale su namjenu da obezbjeđuju grad Mutnik koji se nalazio u samom centru tog trokuta. Katolička vlastela je držala grad Mutnik koji je važio za najveću utvrdu u tom području sve do njegove okupacije od strane Osmanlija početkom XVI vijeka.
Kula Radetina skupa sa ostalim srednjovjekovnim gradovima i utvrdama unsko-sanskog područja, predstavljala je dio pograničnog odbrambenog sistema. Kula se prvi put spominje kao posjed plemićke porodice Kobasića koji su gospodarili Brekovicom u XV i XVI vijeku. U izvještaju generala Ivana Lenkovića o kulama i gradovima Krajine iz 1536. godine, kaže se da Kulu Radotinu (Radetinu) niko ne čuva niti je treba dalje čuvati, treba je porušiti. Od 1577. godine Kula dolazi pod osmansku upravu. Tada je služila kao karaula (osmatračnica) i stražarnica po čemu je ovaj kraj dobio ime Karaula.
Karakteristike građevine
Kula je visoka, relativno uska građevina, koja je bila izgrađena i korištena kao vlastelinski fortifikacijski objekat. Kula je kružne osnove čiji unutrašnji promjer iznosi cca 6,0 m. Kako je Kula izgrađena na uzvisini, na jednom dijelu njena visina iznosi cca 8,0 m, a negdje doseže i do 10,0 m. Zidovi Kule su izgrađeni od lomljenog kamena, a njihova debljina iznosi cca 1,4 m.
Ulaz u Kulu nalazio se na sjevernoj strani i do njega se nekada dolazilo hodnikom koji se nalazio na južnoj strani. Kako je hodnik porušen, ulaz u Kulu je danas gotovo onemogućen.
Krova na Kuli nema. Na njenoj sjevernoj strani vidljivi su tragovi balkona koji se nalazio iznad ulaza i koji je služio kao osmatračnica.
Sa unutrašnje strane vidljivi su manji otvori koji su korišteni kao puškarnice.
Na visini od cca 2,0, 4,0 i 6,0 m od pretpostavljenog poda, vidljiva su mjesta gdje su se nalazile drvene hatule.
Osim ovih otvora, na kružnim zidovima Kule nalaze se prozorski otvori koji su također služili za osmatranje. Prozori su imali konusni oblik, tako da su sa unutrašnje strane bili širi, a sužavali su se prema vanjskoj strani.
Kako je Kula izgrađena na pećini, na strmom i nepristupačnom uzvišenju, pretpostavka je da je postojao tajni ulaz iz pećine koji je do danas neistražen.
Ispod Kule nalazi se pećina iz koje izvire potok Radetina. Prvobitini, prirodni ulaz u pećinu je bio mnogo veći. Sadašnji ulaz je ozidan lomljenim kamenom i njegova širina iznosi cca 2,0 a visina cca 1,5 m. Prvi dio pećine je širine cca 5,4 m, a njegova visna iznosi cca 3,0 m. Nakon ovog prostranog dijela pećina se sužava i nakon 15,0 m ponovo se proširuje.
Iz naroda o Radetini
Impoznatnu pećinu Radetinu mnogi su posjetili, ulazili, iskušavali svoju hrabrost i sposobnost. Često su se organizovale mini ekspedicije, od gume i prerađenog ulja se pravile baklje pa su iz pećine svi izlazili crnog lica. Preporuke o najboljem periodu godine za ulazak u pećinu su bile različite, upravo koliko su i ljudi različiti. Jedni su došli do jezera i nisu smjeli dalje, bojali su se dubine, drugi su ulazili 200 metara duboko, treći su pak otišli toliko daleko da su se dugo vremena na koljenima provlačili. Dešavalo se da se u priči i iskustvu susretnu, podudare im se prolazi, galerije, znaju svi da dalje od 60 metara nisu otišli, upravo zbog jezera koje je u određenom periodu samo duboko blato, a provlačenje traje jedva nekoliko sekundi, znaju oni koji su ulazili, a ljudsko je da dočara, da opriča ljepotu koja je neosporna, da svoj pečat ostavi. Čuje se u pećini, baš na dijelu jezera još tkalači stan mlade djeve zazidane u rukavac pećine, ona tka. Samo su rijetki živi koji su poznavali one čija je ruka duboko u pećini dirnula velika gvozdena vrata i teške halke na njima, vrata se nisu mogla otvoriti. Da ih je neko i uspio otvoriti iza njih čeka dvoglava aždaha koja čuva nezamislive količine zlata.
Lovac Šmit i pas Šarov
Negdje na samom početku XX vijeka živio je lovac Šmit, imao je duboke kožne čizme, uglancane, sjajne, hlače i kaput od zelenkastog tvida i tamnu smeđu kapu, na desnoj podlaktici nosio je lovačku pušku dok je pored njega kaskalo žućkasto vižle, pravo lovačko, pametno, bistro, samo što pričalo nije - Šarov. Šmit je pored kule i pećine prolazio često loveći fazane i zečeve. U ranu jesen, kad je prvo lišće pokrilo zemlju Šmit je pažljivo ciljao prema zecu skrivenom u žbunju nasuprot ulaza u pećinu, pucao je ali promašio, zec je krenuo prema potoku i iskoristivši kamene stazice koje su u potoku pravile bezene u kojima se namakala konoplja zaputio se prema pećini, Šarov je kao od šale preskočio potok i zaputio se za zecom, Šmit je čekao, ali Šarova nije bilo. U potragu su krenuli mještani, dva puna dana su ulazili u pećinu i tražili, zazivali Šarova, bez uspjeha, na koncu su odustali i zaputili se kućama. Nakon nekoliko dana pročuo se glas da je u Stovrelima izašao iz pećine žujavi pas - Šarov.
Zlato
Priča o zlatu zakopanom ispod kule Radetine traje koliko traje ljudski glas o Radetini. Ima ga toliko da ga čovjek ne može zamisliti, ali do njega je teško doći, čuva ga dvoglava aždaha. Ipak u narodu je ostala priča da je neki Džanić pronašao zlato Radetine, toliko da su dva konja vrnca jedva odvukla kola zlata. Kažu da je samo djelić zlata Džanić odvukao konjima i da ga poslije toga nikad niko nije pronašao.
Galerija slika
Od Cazina Kula Radetina je udaljena 4 km. Kula Radetina se nalazi na strmom i nepristupačnom uzvišenju sjeverozapadno od Cazina, između sela Ćoralići i Gornja Koprivna. Ispod Kule se nalazi pećina i vjerovatno se ranije u Kulu ulazilo kroz pećinu iz koje izvire potok Radetina.
Povijesni pregled
Područje Cazina bilo je naseljeno u prethistorijskom vremenu, o čemu svjedoče ostaci raznih predmeta od ilovače, kamena, bronze i željeza koji su pronađeni na lokalitetima Čungar, Gradina, Selište i dr. Kako se u okolici Bihaća u VIII vijeku p.n.e. naseljavaju Japodi, pretpostavlja se da su oni bili prisutni i na području Cazina. Početkom nove ere, na cazinsko područje naseljavaju se Rimljani. U historijskim izvorima Cazin se spominje od 1522. godine, kada su Osmanlije osvojile Knin i kada Cazin postaje sjedište kninskih biskupa. Neko vrijeme je Cazin držao Petar Keglević, koji je 1535. godine, po kraljevoj naredbi, predao Cazin na upravljanje novom biskupu kninskom, kanoniku Petru od Ripča, za čijeg su stolovanja u Cazinu, 1539. godine, Osmanlije zauzele grad.
Od 1553. godine Cazin je imao krajišku posadu. U julu 1576. godine, pod komandom Ferhad-paše, Osmanlije su zauzele Cazin i Bužim. Već 1577. godine u gradu je bila osmanska posada od 50 konjanika i 150 pješaka (Lopašić, 1943, 132). Sljedeće godine je Ferhad-paša bez borbe predao Cazin generalu Ivanu Ferenbergu, ali ga je iste godine opet, i to definitivno, zauzeo Ferhad-paša Sokolović (Lopašić, 120-123, Kreševljaković, 1953, 32).
Osmanlije su od 1584. godine radile na utvrđivanju cazinskog grada. U to vrijeme cazinski grad je bio jedan od najutvrđenijih gradova na granici između dvaju carstava. Oko 1570. godine osnovan je Kamengradski kadiluk u okviru Bosanskog sandžaka za nahije u porječju Sane i njemu je pripao i grad Cazin (Šabanović, 1982, 175,181).
Prema ugovoru o granicama između osmanskih posjeda u Krajini i susjednoj Hrvatskoj 1625. godine, u svim gradovima koje su držale Osmanlije u Krajini, a među njima i u Cazinu, nalazile su se vojne posade (Lopašić, 1943, 31).
U XVIII vijeku Cazin je bio u sastavu Ostrožačke kapetanije i nije imao svog dizdara. U XIX vijeku grad Cazin je pripadao, unutar Bosanskog pašaluka, bihaćkom kajmakamluku (okrugu), a mudirluku (kotaru) Cazin ili Ostrožac (Šabanović, 1982, 233).
Kula Gračanica, Kula Radetina i Kula Bišovac nalazile su se u trokutu i imale su namjenu da obezbjeđuju grad Mutnik koji se nalazio u samom centru tog trokuta. Katolička vlastela je držala grad Mutnik koji je važio za najveću utvrdu u tom području sve do njegove okupacije od strane Osmanlija početkom XVI vijeka.
Kula Radetina skupa sa ostalim srednjovjekovnim gradovima i utvrdama unsko-sanskog područja, predstavljala je dio pograničnog odbrambenog sistema. Kula se prvi put spominje kao posjed plemićke porodice Kobasića koji su gospodarili Brekovicom u XV i XVI vijeku. U izvještaju generala Ivana Lenkovića o kulama i gradovima Krajine iz 1536. godine, kaže se da Kulu Radotinu (Radetinu) niko ne čuva niti je treba dalje čuvati, treba je porušiti. Od 1577. godine Kula dolazi pod osmansku upravu. Tada je služila kao karaula (osmatračnica) i stražarnica po čemu je ovaj kraj dobio ime Karaula.
Karakteristike građevine
Kula je visoka, relativno uska građevina, koja je bila izgrađena i korištena kao vlastelinski fortifikacijski objekat. Kula je kružne osnove čiji unutrašnji promjer iznosi cca 6,0 m. Kako je Kula izgrađena na uzvisini, na jednom dijelu njena visina iznosi cca 8,0 m, a negdje doseže i do 10,0 m. Zidovi Kule su izgrađeni od lomljenog kamena, a njihova debljina iznosi cca 1,4 m.
Ulaz u Kulu nalazio se na sjevernoj strani i do njega se nekada dolazilo hodnikom koji se nalazio na južnoj strani. Kako je hodnik porušen, ulaz u Kulu je danas gotovo onemogućen.
Krova na Kuli nema. Na njenoj sjevernoj strani vidljivi su tragovi balkona koji se nalazio iznad ulaza i koji je služio kao osmatračnica.
Sa unutrašnje strane vidljivi su manji otvori koji su korišteni kao puškarnice.
Na visini od cca 2,0, 4,0 i 6,0 m od pretpostavljenog poda, vidljiva su mjesta gdje su se nalazile drvene hatule.
Osim ovih otvora, na kružnim zidovima Kule nalaze se prozorski otvori koji su također služili za osmatranje. Prozori su imali konusni oblik, tako da su sa unutrašnje strane bili širi, a sužavali su se prema vanjskoj strani.
Kako je Kula izgrađena na pećini, na strmom i nepristupačnom uzvišenju, pretpostavka je da je postojao tajni ulaz iz pećine koji je do danas neistražen.
Ispod Kule nalazi se pećina iz koje izvire potok Radetina. Prvobitini, prirodni ulaz u pećinu je bio mnogo veći. Sadašnji ulaz je ozidan lomljenim kamenom i njegova širina iznosi cca 2,0 a visina cca 1,5 m. Prvi dio pećine je širine cca 5,4 m, a njegova visna iznosi cca 3,0 m. Nakon ovog prostranog dijela pećina se sužava i nakon 15,0 m ponovo se proširuje.
Iz naroda o Radetini
Impoznatnu pećinu Radetinu mnogi su posjetili, ulazili, iskušavali svoju hrabrost i sposobnost. Često su se organizovale mini ekspedicije, od gume i prerađenog ulja se pravile baklje pa su iz pećine svi izlazili crnog lica. Preporuke o najboljem periodu godine za ulazak u pećinu su bile različite, upravo koliko su i ljudi različiti. Jedni su došli do jezera i nisu smjeli dalje, bojali su se dubine, drugi su ulazili 200 metara duboko, treći su pak otišli toliko daleko da su se dugo vremena na koljenima provlačili. Dešavalo se da se u priči i iskustvu susretnu, podudare im se prolazi, galerije, znaju svi da dalje od 60 metara nisu otišli, upravo zbog jezera koje je u određenom periodu samo duboko blato, a provlačenje traje jedva nekoliko sekundi, znaju oni koji su ulazili, a ljudsko je da dočara, da opriča ljepotu koja je neosporna, da svoj pečat ostavi. Čuje se u pećini, baš na dijelu jezera još tkalači stan mlade djeve zazidane u rukavac pećine, ona tka. Samo su rijetki živi koji su poznavali one čija je ruka duboko u pećini dirnula velika gvozdena vrata i teške halke na njima, vrata se nisu mogla otvoriti. Da ih je neko i uspio otvoriti iza njih čeka dvoglava aždaha koja čuva nezamislive količine zlata.
Lovac Šmit i pas Šarov
Negdje na samom početku XX vijeka živio je lovac Šmit, imao je duboke kožne čizme, uglancane, sjajne, hlače i kaput od zelenkastog tvida i tamnu smeđu kapu, na desnoj podlaktici nosio je lovačku pušku dok je pored njega kaskalo žućkasto vižle, pravo lovačko, pametno, bistro, samo što pričalo nije - Šarov. Šmit je pored kule i pećine prolazio često loveći fazane i zečeve. U ranu jesen, kad je prvo lišće pokrilo zemlju Šmit je pažljivo ciljao prema zecu skrivenom u žbunju nasuprot ulaza u pećinu, pucao je ali promašio, zec je krenuo prema potoku i iskoristivši kamene stazice koje su u potoku pravile bezene u kojima se namakala konoplja zaputio se prema pećini, Šarov je kao od šale preskočio potok i zaputio se za zecom, Šmit je čekao, ali Šarova nije bilo. U potragu su krenuli mještani, dva puna dana su ulazili u pećinu i tražili, zazivali Šarova, bez uspjeha, na koncu su odustali i zaputili se kućama. Nakon nekoliko dana pročuo se glas da je u Stovrelima izašao iz pećine žujavi pas - Šarov.
Zlato
Priča o zlatu zakopanom ispod kule Radetine traje koliko traje ljudski glas o Radetini. Ima ga toliko da ga čovjek ne može zamisliti, ali do njega je teško doći, čuva ga dvoglava aždaha. Ipak u narodu je ostala priča da je neki Džanić pronašao zlato Radetine, toliko da su dva konja vrnca jedva odvukla kola zlata. Kažu da je samo djelić zlata Džanić odvukao konjima i da ga poslije toga nikad niko nije pronašao.
Galerija slika